PENICILIN

"Čini mi se da nešto zaista nije u redu s vremenom u kojem živimo" - našalio se Nino Raspudić ugledavši puno dvoranu posjetitelja koji su došli na promociju knjige sabranih kolumni profesora filozofije dr. Jure Zovka u dvoranu zadarske Znanstvene knjižnice. Raspudić je uz Anju Šovagović Despot bio jedan od predstavljača Zovkove knjige 'Hrvatska u filozofskom zrcalu: moral, politika i kultura' koja tako jasno ocrtava sve ono što Hrvatskoj nedostaje, a što je i zaključak ove promocije.

"Čini mi se da nas u sve više primitivnoj javnosti truju komunisti i neobrazovani. Često se pitamo ima li u ovoj zemlji ljudi koji znaju, koji poznaju specifična područja i imaju šire obrazovanje i odgovornost prema javnoj riječi koju izgovaraju. Ima ih, ali većinom šute, ne žele se eksponirati. Čudna psihoza bezrazložnog straha još uvijek vlada ovim društvom. Mogu ju objasniti samo totalitarnim naslijeđem jer je strah naučeni refleks. To je posljedica totalitarizma, naučeni refleks koji se prenosi iz generacije na generaciju. Pretvara nas u idiote jer se zatvaramo u svoj svijet i puštamo drugima da nam kroje sudbinu. Zato su jako dragocjeni glasovi ljudi koji se javno oglašavaju i koji to rade dosljedno" - kazao je Raspudić, dodavši kako je i on zaslužan što je Zovko ušao u žrvanj pisanja i čije kolumne s nestrpljenjem čeka svaki tjedan.

 

"Umjesto da nam pamet sole neobrazovani i nekompetentni ljudi, neka kolumne barem pišu oni koji će nam je barem akademski soliti" - dodao je Raspudić naglašavajući kako je situacija danas toliko loša da se intelektualci trebaju javno oglašavati u sve većem broju, upozoravajući na apsurde društva u kojem živimo. Tako je izdvojio dio teksta iz kolumne 'Etičar iza rešetaka', što se odnosi na Ivana Čehoka koji je autor triju gimnazijskih knjiga iz etike, a nalazi se iza rešetaka. "To je ta crna moralna rupa u kojoj mi živimo, oni najnemoralniji propovijedaju nam o moralu i o tomu će nam učiniti djecu u školama."

 

Glumica Anja Šovagović-Despot pročitala je ulomke iz Zovkove knjige sabranih kolumni ističući kako je njegovu knjigu čitala naglas, smijala se, brinula se zbog izravnosti, svađala s pojedinim akterima i autorom te poželjela da je barem dio toga i sama napisala jer joj se činilo kako su to njezine riječi, da bi isto to napisala kada bi imala umješnosti i Zovkove drskosti i sigurnosti u svoj stav. Glumica nije krila oduševljenje i buru emocija zbog knjige koja govori o moralu, politici i kulturi, označivši ih trima vrijednostima koje Hrvatskoj bolnoj nedostaju. "Uživala sam u kolumnama koje brutalno, direktno pucaju u srž stvari, kojima dominira ubojita istinitost, u kojima okrutnost argumenata i mnogobrojnih citata slavnih i neslavnih filozofa obara s nogu", kazala je Šovagović-Despot, pročitavši kolumnu u kojoj je Jure Zovko pisao o glumačkoj skupini na Brijunima, a u kojoj se spominje i ona kao Karamarkova ministrica u HDZ-ovoj vladi iz sjene.

 

Autor Jure Zovko pročitao je kolumnu koju je posvetio svom velikom prijatelju prof. dr. Nikoli Skledaru pa je tako otkrio kako je njegov prijatelj imao hrabrosti na sarajevskom skupu nakon izbora bivšeg pape Benedikta XVI. kazati da smo mi katolici nakon dugo vremena dobili za papu velikoga teologa. "U svojim kolumnama uvijek nastojim dati sud o vremenu u kojem živimo, ali moram reći da to nije lako. Dok sam pisao, živio sam u uvjerenju da nas jedino ironija može spasiti. Danas sam sve više uvjeren da nema ironije i treba to izdržati. Uvijek ima tema o kojima ne možemo šutjeti, naša je odgovornost da kao filozofi kažemo što mislimo", naglasio je Zovko važnost javne intelektualne riječi, dodavši kako će pisati kolumne sve dok god mu to bude predstavljalo zadovoljstvo.

 

 

 

 

Anja Šovagović - Despot, proslavljena hrvatska glumica: "Dotakli smo samo dno, ali nadu bude glasovi darovitih intelektualaca"

 

Mislim da bi najvažnije bilo da svatko u svom segmentu posla radi onako kako mu nalaže savjest, to je prva stuba. To pitanje savjesti je fundamentalno, važno, a sve više ga preskačemo. Čini mi se da bi se trebali vratiti upravo tome. Onda uz savjest ide iskrenost, istina, i neki kriteriji i stav pa tek onda zajedno sa svim tim čovjek dobije snagu za koju misli da ju nema ili ju nikada neće imati. Čini mi se da, bez obzira što znamo ili volimo reći da intelektualci šute ili se boje, ovakvi događaji kao što je promocija Zovkove knjige, pokazuju da nije sve tako crno.

 

Dakle postoje vrhunski intelektualci koji rade točno, savjesno i talentirano i čiji glas se čuje. Naučila sam s godinama da čovjek treba biti strpljiv, da istinu uvijek treba govoriti, ali ju nikada ne treba dokazivati. To je ono što će jednoga dana ionako izaći na vidjelo. S obzirom da ipak ima ljudi koji su talentirani i javno se usude govoriti, onda bi trebalo biti i svjetlije budućnosti. Čini mi se da je situacija dotaklo dno i da bi ona trebala barem proizvesti kreativnost čupanja iz samog dna. U krizama se rađaju pozitivne stvari pa bi se ona kritična masa, ako već nije, uskoro trebala probuditi.

 

 

 

 

Dr. Jure Zovko, prof. filozofije: "Na žalost, u najvećoj smo recesiji duha od mlađeg kamenog doba, a ja govorim zato što svi šute!"

 

 

Pišem kolumne jer sam nezadovoljan situacijom. Držim da bismo trebali živjeti u najvišem stadiju slobode jer demokratski biramo vlast koja bi trebala biti najbolja, određujemo zakone koji bi trebali biti najbolji, ali na žalost, u najvećoj smo recesiji duha od mlađeg kamenog doba. Ne znam zašto intelektualci šute, rijetki su oni koji su se javno odlučili nešto reći. Javio sam se jer smatram da je to moja moralna obveza, ne mogu na sve stvari šutjeti, ne mogu dopustiti kulturocid i zatiranje humanističkih društvenih znanosti jer je to ono što određuje jednu naciju, to je ono čemu pripadamo, to je naše bogatstvo i snaga za budućnost. Upravo zbog toga pišem kolumne, želim probuditi svijest, osjećaj za boljom situacijom, boljim vremenima koja će sigurno doći.

 

Jer koliko god nas gospodarska kriza pogađala, mislim da nas još više pogađa recesija duha, da je obezvrijeđeno sve što je plemenito u našoj kulturi i tradiciji kojoj pripadamo. Sindrom hrvatske šutnje vlada i dalje i baš zbog toga što svi šute, ja govorim. U svojim kolumnama nastojim upozoriti ljude da je stanje zabrinjavajuće jer mnogo ljudi to ne prepoznaje. Situacija je sve gora, svakome je jasno, samo što nas političari i njihove marionete u medijima pokušavaju uvjeriti da je bolje. Ne vidim u čemu je bolje jer svaki dan osjećam taj segment pogoršavanja, stvari se srozavaju, a ne bi smjele.

 

 

 

 

Dr. Nino Raspudić, sveučilišni profesor, kolumnist, analitičar: "Imamo vrlo primitivnu, zapuštenu političku javnost"

 

 

Ono što detektiram kao problem jest da se premalo ljudi iz sveučilišnog, akademskog miljea oglašava u javnosti. Mislim da je to obveza intelektualca, ne samo na užim područjima o kojima znaju više nego i po pitanju općih tema. Imamo vrlo primitivnu, zapuštenu političku javnost. Rezultat je to dijelom i činjenice što prostor okupiraju ljudi koji su tome nedorasli intelektualno i moralno, a drugim dijelom je to krivica i ljudi iz akademske zajednice koji su zatvoreni u svoje bjelokusne kule i ne oglašavaju se u javnosti jer su obzirni, nebi se nikomu zamjerili, ugrozili karijeru, da ih se nebi možda pogrešno shvatilo itd.

 

Nedostaje nam demokratske kulture i tradicije i upravo zato su dragocjeni primjeri poput Jure Zovka koji pišu o društvenim i političkim problemima koji ljude najviše žuljaju. Takvi ljudi ne rade na banalnoj razni gdje ostaju samo na kronici nego pokušavaju stvari produbiti u širem kulturološkom i filozofskom smislu. Situacija se donekle promijenila. S jedne strane, zahvaljujući internetu, proširio se medijski doseg pa će se tako dobar tekst munjevito širiti. Ako pogodite pravu stvar, distribucija nije problem.

 

U tom smislu sam optimist, da će, dakle, lakša dostupnost, prije svega interneta kao medija, potaknuti i duge koji imaju što reći, a do sada su se slabo oglašavali, da se i oni izraze. Ono što detektiram kao problem jest stanje u medijima, gdje ljudi ostaju bez posla, i bojim se da je velika većina novinara egzistencijalno ugrožena i na taj način ucijenjena da provodi, i tamo gdje nema cenzure, neku vrstu autocenzure. Na žalost, čini mi se da jedini ljudi koji zaista slobodno mogu pisati jesu oni kojima to nije struka, koji pišu iz entuzijazma.

 

Mislim da ih se dijelom zbog toga shvaća ozbiljnije, ali ne želim pritom ovdje diskreditirati novinare. Ljudi kojima pisanje nije primaran posao imaju dodatno težinu upravo zato što ne ovise o tomu hoće li pisati ovako ili onako. Kad pišem, ne mislim da sam sto posto u pravu, ali ono što mogu jamčiti javnosti jest da to pišem po svom nahođenju i kada nisam u pravu, a nisam zato što sam u zabludi. Nastojim prihvatiti protuargumente ako ih ima i korigirati stav. Ne možete vi moralizirati, soliti ljudima pamet i govoriti jedno, a u praksi postupati drukčije. Jasno je da takvim ljudima nitko ne vjeruje i da nemaju težinu u javnosti.